Kako se zahuktava kampanja za lokalne izbore tako se zahuktava i medijsko pokroviteljstvo kampanje stranke Možemo koja se protegnula skroz do Splita i Dubrovnika pa je zbog toga čak i pukla ljubav na ljevici između stranke Pametnih iz Splita i Sandre Benčić. Puljku nije baš pravo da mu ona podržava neke tamo protukandidate. Oni se međusobno podržavaju jedino ako treba slaviti nešto partizansko. Gospođa Puljak se i dalje sprda s Dabrinom diplomom i očito još uvijek ne kuži da za sve postoji granica dobrog ukusa. Neki ljudi su pravi primjer toga kako diplomom ne možeš kupiti mudrost.
Dobrog ukusa i mjeru odavno nema Zoran Šprajc koji je u svojoj emisiji Mariju Selak Raspudić nazvao kobilom i to bi kao trebalo biti smiješno. Tako je on na sebi svojstven način objasnio narodu da se i ona kandidirala za gradonačelnicu Zagreba. Možda u idućoj emisiji nekog pošalje u rodni kraj u nedostatku drugih riječi kojima bi izrazio svoje mišljenje. Žalosno je u što se pretvara medijski prostor u Hrvatskoj. Šprajc je valjda umislio kako je najveća faca na televiziji, no prave face ne moraju vrijeđati i omalovažavati druge. Meni on nije nikakva faca već samo lik koji ima previsoko mišljenje o sebi i koji na jako loš i ružan način koristi medijski prostor. Ali ima njih još takvih u Hrvatskoj. Gotovo da na njih ne treba ni trošiti riječi, dovoljno govore sami za sebe i o sebi onima koji ih znaju pročitati.
Inače svi ovi koji vode borbu za glavni grad su ne tako davno vodili borbu za državne funkcije pa je baš zanimljivo vidjeti što sada rade ti igrači koje će se za manje od četiri godine vjerojatno ponovno prebaciti na državnu scenu. Sada kada afere tresu ljude povezane s strankom Možemo nitko od njih nije istupio i rekao ok neka institucije rade svoj posao već se prikazuju kao žrtve nekog tajminga, svi ih napadaju samo zato što su izbori, jadni oni. Dakle sumnjivo je trošenje novca oko Hipodroma, a jednostavnim guglanjem možete pronaći nekoliko izjava u kojima Tomašević zapravo detaljno objašnjava kako je on to sve ugovorio. Ali eto, kada lijevi kradu i ubijaju onda nisu krivi oni, samo je krivo pitanje tajminga, čak i u slučaju one partizanke iz Splita koja ima sto godina pa ju zovu na sud da kaže što zna o ubijenim fratrima. Ratni zločini ne zastarijevaju na ovom svijetu, a bome niti jedni na onom drugom.
Potukli se navijači Dinama i Hajduka. Dok su se oni tukli neki drugi Dinamovci i Hajdukovci su nešto ranije igrali humanitarnu utakmicu za pomoć našem Mladenu Bartoloviću. Ako im je već bilo do tuče mogli su barem biti kreativni pa organizirati neki boks turnir ili tuču slobodnim stilom, u humanitarne svrhe. A ako su već birali mjesto za potući se mogli su neko prikladnije od murala svetog Ivana Pavla II. i blaženog Alojzija Stepinca. Jedan je dao sve od sebe da nam pomogne da imamo nezavisnu državu, drugi je dao život da joj sačuva vjeru. Pa baš lijepo da vide u kakvu Hrvatsku se pretvara ona za koju su obojica molili.
Ljubi bližnjeg svoga kao sebe samoga, kaže Božja zapovijed. Ne kaže prebij sve koji ne navijaju za onoga za koga ti navijaš. Čemu ove dogovorne tuče? Da nečija mama može danima plakati? Jučer je izašlo izvješće ministra Božinovića kako se u prosjeku dogodi 5 slučajeva vršnjačkog nasilja dnevno. Valjda djeca misle da treba trenirati dok si još u osnovnoj i srednjoj školi da se možeš potući kako treba kasnije. Pretužno. Navijači što vam to treba? Gotovo ste uvijek prvi koji priskoče u pomoć čim zaškripi bilo gdje, a onda sami sebe mlatite. Pretužno. Kakav smo mi narod, nas samo rat i prirodne katastrofe ujedine.
GONG, aktivisti lijevih svjetonazorskih pokreta, koji godinama hrvatskoj javnosti prodaju priču kako bez njih nema nepristranih stranačkih izbora u Hrvatskoj, organizirali su sučeljavanje za zagrebačkog gradonačelnika, naravno s zagrebačkim gradonačelnikom. Odazvao se samo Tomašević i Bernardić, pa nakraju nisu pozvali ni Bernardića već su umjesto sučeljavanja imali organizirano druženje Tomaševića sa studentima. Baš lijepo. Treba dječji mozak oblikovati dok je mlad. Pretpostavljam da je barem 90% tih studenata poslije ovog druženja zaključilo kako će glasati za Možemo. Zamislite da takvo sučeljavanje organizira bilo koja druga stranka ali desnog spektra. Hrvatsko novinarsko društvo bi to nazvalo sumrakom civilizacije.
Inače kad smo kod sumraka civilizacije i Hrvatskog novinarskog društva jučer sam vidjela baš krasnu vijest koja mi je zapela za oko. Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko izabran je za člana upravnog odbora nekog političkog pokreta u Srbiji. Dakle, zašto bi novinar iz Hrvatske, koji koliko znam radi za HRT, želio biti član političkog pokreta u Srbiji? Uz to je još i predsjednik udruge jednog dijela hrvatskih novinara, ne svih jer nisu svi članovi Hrvatskog novinarskog društva. Planira li se preseliti? Planira li osnovati podružnicu stranke u Hrvatskoj? Planira li stranka raditi na ujedinjenu Hrvatske i Srbije? Koji im je politički program? Zasigurno njegovi politički stavovi nemaju veze s tim što zajedno s Majom Sever ustvari ne obilježava ništa hrvatsko. E moj narode. Iz mojih tekstova je jasno da ne podržavam ništa lijevo, ali isto tako je jasno da je to moje mišljenje. Zovko i slični vam svoje mišljenje već godinama podvaljuju pod objektivnu istinu i gotovo svi Hrvati padaju na to, poput ovih studenata s kojima se druži Tomašević. Tomašević nam drži nastavu na fakultetima, Zovko očito drži nastavu za srednju i stariju populaciju. Još kada se LBGT uspije ubaciti u osnovne škole i vrtiće imat ćemo kompletno cjeloživotno obrazovanje.
Da ne bi ispalo da kritiziram samo lijeve, moram malo i desne. Mislim da nije priličilo Hrvatskom tjedniku da se na naslovnici sprdaju s papom Franjom. Pitaju se je li se Franjo pokajao za sve loše što je nanio svijetu i čovječanstvu. Koliko god rade dobra, ovo im je bolje za sakriti se nego za naslovnicu. Nije dobro spuštati se na razine koje drži Šprajc, ako deklaratorno stremiš nekim visinama. Tko su ti koji se pitaju je li se papa pokajao? Hoće li mu suditi oni ili Bog? Svaki čovjek bi trebao uz sebe imati nekoga tko će ga znati spustiti na zemlju kada se uzoholi, koliko god mislio kako je dobar. Oholost je baš teška, srž svakog grijeha.
Počela je konklava, bira se novi papa. Nije to Eurosong pa da publika glasa za svoje favorite, no i takve izbore imamo ovih dana. Ne znam što je cilj, ako ne pobijedi kandidat koji nam se sviđa otkazujemo poslušnost? Kad smo već kod kritiziranja desnih Trump se isto malo pogubio, objavio sliku sebe kao novog pape. Možda se čovjek samo pokušavao našaliti, ali opet nije mi to fora. Krenuo je s puno dobrih namjera, evo npr. potpisao je uredbu kojom ukida savezno financiranje istraživanja virusa, ona istraživanja koja stvaraju korone u laboratorijima, ali i njega je malo ponijela oholost. Na to nitko nije imun. Kako god konklava završila bit će dobro. Naravno da ćemo se naslušati svakakvih komentara na izbor, ali ne zaboravimo da Bog zna bolje od nas i da on upravlja sa svime. Napravit će on to nakraju opet tako da bude dobro za sve. Bilo je u prošlosti i loših papa, pa ih je Bog opet koristio kao alat za postizanje nekog većeg i boljeg cilja.
Zanimljivo je kako ta oholost i ovozemaljsko lako preuzme ljude, čak i one koji misle da su na dobrom putu. Navikli smo na loše poteze od onih koji se niti ne trude činiti dobro i još se time i ponose. Misle da su u pravu. No često se osvjedočimo kako ni oni koji teže dobrome nisu pošteđeni borbe, ni oni nisu sigurni da će na kraju sve biti dobro. Treba znati ustrajati do kraja. Kako često kaže jedan mudar čovjek: „Kada se čovjek prestane truditi najbolji prestane biti dobar.“
Zaboravljamo da smo bez Božje milosti ništa. Priroda nas ponekad podsjeti na to, kao što je to bilo prekjučer kada nas je kiša potopila. U manje od sat vremena od mirnih i uređenih ulica nastane kaos. Kiša pada, ulice poplave, voda prodire sa svih strana. I što sad? Možda si baš to poslijepodne oholo pogledao susjedovo dvorište i pomislio kako je tvoje lijepo uređeno, a njegovo nije. Kad ono do večeri tvoje poplavljeno. I što sada? Hoćeš odmah početi moliti i kukati Bože zašto baš ja?
Rijetko tko moli kada mu je dobro, nema se vremena. Dok je dobro, nitko ne misli da nismo sami zaslužni za to što je dobro. Dok se osjećamo sigurni i mislimo da nam ne prijeti nikakva opasnost ne obraćamo pažnju na one koji nas cijelo vrijeme čuvaju već postanemo oholi, pametujemo drugima i mislimo da smo u pravu. Kako se stalno lako upetljavamo u ovozemaljske zamke, a ne vidimo ni pola onoga što nas okružuje. I za to treba milost, da nam Bog otvori oči. Nekada je puno lakše ići kroz život bez te spoznaje. No nemojte uzvraćati zlim na zlo. Nećete ga tako pobijediti. Stremite višim ciljevima, nemojte gubiti vrijeme na loše, nemojte letjeti na krilima oholosti. Kad tad će vas prikovati za zemlju. Nemojte se umoriti od toga da budete dobri unatoč svemu onome što je loše, poniznost će vas uzdići.
Počeo je svibanj, Marijin mjesec, mjesec kada posebno molimo krunicu kao pobožnost Blaženoj Djevici Mariji. Možda ne uspijevamo svaki dan, možda uspijemo tek deseticu, bitno da pokušavamo. Ako ne znate kako krenuti pravim putem probajte s jednom iskrenom Zdravo Marijo svaki dan. Razmislite koliko razloga za oholost bi neki drugi čovjek našao na njenom mjestu, a ona je ipak ustrajala u poslušnosti i vjernosti do samog kraja. Na kraju je na nebo uznesena. Naučimo slušati prave poruke i predavanja onih čiji život stremi visinama, a ne onih koji nam i na zemlji rade kaos. Samo put poniznosti je put mudrosti. Ovo nisam smislila ja već jedan mudar čovjek koji je odavno u visinama. I čuva nas.
