Sretan Vam Uskrs svima! Najveći kršćanski blagdan, vrijeme mira, okupljanja obitelji, vrijeme nade. Blagdansko vrijeme za majke i domaćice znači i vrijeme kada rijetko koja stigne odgovoriti na ijednu poruku, a kamoli sastaviti nekoliko smislenih rečenica. Svašta nebitnog se događalo prošli tjedan, nebitnih stvari koje nam okupiraju pažnju, umanjuju radost i crpe snagu, no to je uvijek tako. Korizma je bila teška. Teška fizički, a li teška i duhom. No lakše se podnosi petak kada znaš da nedjelja dolazi.
U ovo sveto vrijeme nije red trošiti slova na nebitne stvari, ali evo par zanimljivih činjenica od prošlog tjedna. Policija je uhitila nekog Domagoja Ražova koji je ilegalno zapošljavao migrante kao vozače taksija. Čini se da ipak nisu svi migranti koji masovno dolaze u našu zemlju doktori i inženjeri. Neki očito bez vozačke sudjeluju u prometu u kojem sudjeluju i naša djeca koju mi učimo kada se smije, a kada ne smije prijeći cesta. Oni očito za to ne moraju učiti nego kada dođu u Hrvatsku dobiju papir na kojem piše da sve znaju.
U Zagrebu se odvio zanimljiv igrokaz. Skupina žena u kojoj se našao i pokoji muškarac prosvjedovala je ispred zgrade Ministarstva vanjskih poslova. Prosvjednice nisu prijavile prosvjed, nisu se željele pomaknuti ni razići nakon što ih je naša policija to više puta ljubazno zamolila. Prosvjedovale su protiv Izraela i protiv Hrvatske pritom uzvikujući: “Izrael i Hrvatska dva ratna zločinca“. Nisu ovo bile neke tinejdžerke nego odrasle osobe, jedna od njih je i novinarka srpskih Novosti. Logično je da su znale da prosvjed treba prijaviti i logično kako to namjerno nisu napravile, policija ih je logično privela jer krše zakone RH. Logično da je Maja Sever to pokušala prikazati kao napad na slobodu i demokraciju. Nekima je Izrael obećana zemlja, a nekima je to ipak Hrvatska. Posebno onima koji u njoj žive, uglavnom na proračunu i grade karijeru na tome da po toj istoj zemlji pljuju. Zamislite da su ovako prosvjedovale protiv palestinske države negdje u pojasu Gaze. Sigurno bi se lijepo provele.
Bog uvijek piše najčudesnije priče pa je tako ispisao još jednu. Završio je knjigu ovozemaljskog života našeg pape Franje. Papa Franjo rodio se za nebo na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025. godine. U doba najveće radosti na nebu, doba Uskrsa, Gospodin ga je pozvao k sebi. Vjerujem da je to posebna milost. Zamislite tu sreću na nebu kada čitava Crkva, i nebeska i ova zemaljska, slavi veličanstvenu pobjedu našeg Spasitelja, a Vas pozovu u slavu. Vjerujem da Bog sudac Papi mio milostiv i da ga je primio u društvo svojih svetih.
Samo dan ranije Papa je vidno bolestan i umoran pozdravljao vjernike, bio među narodom, trudio se govoriti, moliti, blagosloviti, nije se predao do zadnjeg trena. Nosio je teret svog poslanja, nekima se više sviđao, nekima manje. Neki su mu pljeskali, neki su mu stalno zamjerali. Ne možeš svima ugoditi, to je činjenica, a čini mi se da je svaki papa toga duboko svjestan.
Ono što je jedan od većih problema današnjeg društva koje stalno traži poštivanje nekih prava, većinom onih izmišljenih, je kroničan nedostatak upravo tog poštovanja. A to se u posebno očitovalo na primjeru pape Franje. Za razliku od drugih svjetskih religija koje svoje vođe i pretjerano smatraju nepogrešivima pripadnici Katoličke Crkve često su najgori kritičari upravo svoje i naše Crkve. Ljudi imaju generalni problem poistovjećivati osobnu naklonost prema osobi svećenika, redovnika ili pape s Crkvom, pa čim im netko ne sjedne na prvu odmah cijela Crkva ne valja.
Često mogli pročitati razne ružne komentare o papinom poslanju, njegovim odlukama, izjavama i slično. Oni koji žele Katoličku crkvu nekog novog nauka su u njegovim izjavama vidjeli ono što se njima sviđa, oni koji su smatrali da je previše sklon grešnicima u njemu su vidjeli izdajnika. Teološka tumačenja papinih poteza treba ostaviti ljudima kojima su dostojni tog tumačenja, a mi se trebamo držati onoga što je nama povjereno. Često smo svjedočili situacijama u kojima svaki laik misli da je mudriji od Pape, a to mi se ne čini kao neki plod Duha Svetoga, već prije nekih drugih duhova. Papa je Kristov namjesnik na zemlji, nasljednik svetog Petra. Zar sama ta činjenica ne bi trebala biti dovoljna da malo zastanemo i razmislimo o kome govorimo?
Mediji koji Crkvu inače ne mogu vidjeti ni smisliti natječu se u izvlačenju papinih citata koji njima odgovaraju, već su otvorili kladionice tko će biti novi papa, pa hoće li on napokon izmijeniti nauk Crkve onako kako njima odgovara i slično. Mediji i svijet žele dobiti svog papu, ne žele papu koji će čuvati Crkvu, žele papu koji će čuvati njihovu verziju onoga što misle da bi Crkva i svijet trebali biti. To su one klasične fore vjerujem ali samo onoliko koliko mi odgovara, kada me netko upozori da je to što činim loše onda nije problem u meni već u Crkvi koja nešto imenuje grijehom.
Ne zaboravimo da je i papa Franjo izričito rekao da je abortus ubojstvo, da se homoseksualna veze ne može blagosloviti, da svaki život zaslužuje biti na ovom svijetu dok Bog ne odluči drukčije. Nije li svojim primjerom pokazao da starost i bolest zaslužuju dostojanstvo? Nije li to najbolja poruka onima koji misle da je eutanazija milosrđe a ne ubojstvo? Čak i kada je Papa pozivao na milosrđe opet bi nedvosmisleno ponavljao da stoji uz nauk Crkve. Ali taj dio mnogi nisu željeli čuti.
Papu su toliko kritizirali, a često se pitam jesu li ikada pomislili da je možda sam Bog dopustio neke stvari da se razotkriju namjere onih koji našoj Crkvi zapravo ne žele dobro. Vjerojatno je više uvreda doživio od „svojih“ vjernika nego od tuđih, od nevjernika. Nismo se morali slagati sa svime što je rekao, ali trebali smo imati poštovanja. Ne javno napadati već se za njega pomoliti i prepustiti Bogu da on riješi situaciju i učini onako kako je najbolje. Toliko često napadamo i kritiziramo svoje svećenike, umjesto da za njih molimo, blagoslivljamo, da shvatimo da su i oni samo ljudi, pa makar bili i papa. Svatko od nas nosi svoje križeve i ima svoje unutarnje borbe, a mi često postanemo ona svjetina s kamenjem koja misli da je bez grijeha, postanemo oni farizeji koji se ponose praznom vjerom.
Papa je otišao, molio je za nas, vjerojatno više nego što smo toga bili svjesni. Petrova stolica je prazna, čeka nasljednika. Novog nesavršenog čovjeka koji će ponijeti taj veliki teret odgovornosti za Kristovu Crkvu. Odgovornost za ono što živi više od 2000 godina. Ona Crkva za koju su toliko puta rekli da je gotova, uništena, na samrti, da se mora promijeniti i prilagoditi kako bi opstala. Uništavali su ju kroz sve ove duge godine, još uvijek ju uništavaju. Nekada su to bili oni povijesni Rimljani i Turci, revolucionari, komunisti, ateisti, globalisti, sada su to neki novi, moderni. No ona je uvijek našla način da se održi na životu. Ona je uvijek ponovno oživjela. Jer njen Kralj je Kralj živih koji je svijet pobijedio. Naravno da ni Crkvu nitko neće moći nadvladati, naravno da se ona ne mora promijeniti, već ona mora promijeniti svijet. Kao što je to Krist učinio.
Sjećate se onog Velikog petka u doba korone kada je papa Franjo molio sam na Trgu svetog Petra, kada je svijet tražio da sve utihne, da život stane? Papa je teškim korakom preko praznog trga išao prema mjestu koje je čekalo njega, mjestu u koje su bile uprte oči cijelog svijeta. Taj prizor se svima urezao u srce. Lako je kritizirati kad znaš da taj križ mora nositi netko drugi. Teško je kada ostaneš sam s križem. Ali križ treba iznijeti do kraja da bi Uskrs bio moguć.
Zanimljivo u svojim posljednjim satima života papa Franjo susreo se i s nekim političarima, američkim potpredsjednikom na Veliki petak, a u Uskrsnu nedjelju ni manje ni više nego s našim premijerom koji je sa suprugom i djecom na Uskrs boravio u Vatikanu. Nekoliko sati nakon toga Papa nas je napustio. Kod Boga nema slučajnosti. Tko zna što je Duh Sveti ovaj put naumio. Znam samo da kada ga jednog susretneš da ne možeš ostati ravnodušan. Manje kritizirajmo i više molimo da Duh Sveti obnovi našu Crkvu i lice zemlje. Pa i one koji ga još nisu susreli i misle da ga nema, koji misle da je Veliki Petak kraj, koji se tom petku raduju. Sreća naša ako iskreno vjerujemo da je to samo početak puta muke koji završava Uskrsom, sreća naša ako smo među onima koji se raduju Uskrsu. Počivaj u miru dragi papa Franjo, bio si čovjek kao i svi mi, ovisan o Božjoj milosti bez koje smo ništa. Moli za našu Crkvu s neba, ako možeš popraviti odozgor ono što nisi uspio ovdje na zemlji.
